PRAVILA SU JEDNOSTAVNA

Četiri muškarca susreću se u neobičnu zajedništvu i uspostavljaju komunikaciju, pritom se sudaraju sami sa sobom, s vlastitom intimom i pozicijom u kojoj je previše toga prošlo, a premalo toga ostalo da bi se promijenile odluke koje su ih dovele na ovo mjesto.

Autorica i redateljica: Marina Petković Liker

Autorica poezije koja se koristi u predstavi: Vlatka Valentić

Dramaturške suradnice: Vlatka Valentić i Maja Sviben

Oblikovatelji svjetla: Marina Petković Liker i Saša Fistrić

Oblikovateljica kostima i asistentica scenografije: Ana Paulić

Voditelj tehnike: Saša Fistrić

Snimateljica i fotografkinja: Nina Đurđević

Asistentica produkcije: Roza Medvešek

Produkcija: ČETVERORUKA

Igraju: Maro Martinović, Sven Medvešek, Mateo Videk, Fabijan Komljenović

Za stolom smo četvorica – ako nismo dvojica, ako nisam sam, ako svaki od nas nije sam. Dijelimo samo karte. Igraj: baci, odgovaraj, nosi, sijeci. Nemaš aduta? Igraj, ne igraj se, ta su vremena davno prošla. Pravila su jednostavna i nemilosrdna, ali nitko se ne buni, nije to život. Naše karte nisu karte nečega, na njima nema gradova i država, brda i dolina. Nemamo previše izbora: deset brojki, četiri simbola, tri slike. Svi likovi su dvolični – osobito žene, gorko bi rekao jedan od nas – no sva su lica ista. Karta je karta kako god je okreneš. Možemo igrati šutke, ovo nisu igre riječima. Da smo na pozornici, ne bi bilo dijaloga, a svi bi monolozi bili unutarnji. Bavimo se sobom, za publiku više-manje: tko šiša kibicere, da imaju muda, i sami bi zaigrali. Možemo igrati cijelu noć čak i ako se ne poznajemo, čak i ako smo smrtni neprijatelji, osobito ako smo neprijatelji: svaki od nas igra da pobijedi, makar igrao samo da mu prođe vrijeme, da prođe što prije. Nije li pobjednik onaj koji se riješi svih karata? Kako karta padne, tako je netko odnese, igra se vrti oko prostora gdje nečega više nema. Gdje nema ničega – to svi mislimo, nitko ne izgovara. Igra se vrti gotovo kao priča, gotovo kao četiri priče navrh jezika. Ako se vrtnja dovoljno ubrza, možda se jedna otme, možda dobije glas, možda je drugi čuju. Ne dijelimo samo karte, nego i prazninu – ravnu plohu stola, hladno svjetlo koje nam prži ruke dok lica ostaju u tami. Možda, možda, možda u glavi čujemo istu daleku glazbu, neki tango na koji nitko ne pleše. Kad-tad ćemo ustati i razići se. Za vas trojicu ne znam: mene tješi što me kod kuće čeka prekinuta partija šaha s neznancem u zrcalu.

U predstavi “Pravila su jednostavna” Marina Petković Liker oslanja se na neke prethodno istražene postupke u radu s glumcima, ali ovaj put se fokusira isključivo na muške izvođače. Zbog ispitivanja novog segmenta proizvodnje govora, prvi put koristi “vanjski tekst”. Poezija Vlatke Valentić iz neobjavljene zbirke “Reci mi što vidiš” bila je jedan od elemenata rada na predstavi. Njezine pjesme korištene su kao inspiracija i uporište za unutarnje svjetove lica koja se pojavljuju u predstavi. Provuku se kroz razgovore, čuju u povjeravanju publici, ponekad cjelovito, ponekad fragmentirano, uvijek jazzirano. 

Predstava je 2023. nagrađena Nagradom hrvatskog glumišta za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti. 

IZ KRITIKA:

“Pravila su jednostavna predstava je koja počiva na atmosferi, na stvaranju svijeta u koji je moguće uroniti i u njemu ostati, svijeta u kojem se ništa neće dogoditi, ništa promijeniti, ali će publika na kraju izaći promijenjena. Ne katarzom, ne poukom. Promjena koju Pravila su jednostavna izaziva nije u formuliranju značenja i izvođenju zaključaka, već u uranjanju u emociju. Onu koja se otkriva u likovima, ali ih i nadilazi, postajući istovremeno potpuno univerzalna, ali i potpuno pojedinačna. Identifikacijska. “, Leon Žganec Brajša, 26.1.2023. Vijenac 754

“Oskudna uporaba riječi potresno opisuje tjeskobu kartaša koji obitavaju u prostoru koji se naočigled „zgušnjava“ u čemu se svaki od glumaca angažira bez ostatka…”, Olga Vujović, 21.12.2022. wish.hr